
“Thor: The Dark World” (2013) – Najopsežnija Recenzija
“Thor: The Dark World” (2013) predstavlja drugi deo Marvelovog filmskog serijala o skandinavskom bogu groma, nastavak filma “Thor” (2011), i deo šire Marvelove filmske sage. Režiran od strane Alana Tejlora, poznatog po radu na seriji Game of Thrones, film pokušava da donese mračniji, epski ton u Marvelov svet, udaljavajući se od Šekspirovske dramatike prvog dela koju je uspostavio Kenet Brana.
Međutim, iako nudi spektakularne akcione scene, proširenje kosmičkog univerzuma i šarmantne likove, film se suočava s brojnim problemima, pre svega vezanim za narativ, antagoniste i tonalnu nedoslednost. U ovoj recenziji detaljno ćemo analizirati sve ključne aspekte filma: radnju, režiju, scenarijo, likove, glumu, vizuelni identitet i muzičku podlogu, kako bismo utvrdili gde film uspeva, a gde podbacuje.
Radnja filma smeštena je nakon događaja iz The Avengers (2012), pri čemu se svet suočava s novom pretnjom – drevnim rasom Mračnih vilenjaka, predvođenih Malekitom (Kristofer Eklston). Malekit želi da iskoristi moćnu supstancu poznatu kao Eter kako bi zavio univerzum u večni mrak.
Dok se Asgard bori protiv ove pretnje, Džejn Foster (Natali Portman) slučajno upija Eter, postajući ključna figura u sukobu. Thor (Kris Hemsvort) se udružuje sa svojim bratom Lokijem (Tom Hidlston) kako bi pobedio Malekita, dok istovremeno balansira između dužnosti princa Asgarda i ljubavi prema Džejn.
Problem radnje leži u njenoj predvidivosti i manjku emocionalne težine. Malekit kao antagonist nema dovoljno karakterizacije niti motivacije koja bi ga učinila uverljivim, a zaplet često izgleda kao niz događaja koji služe da popune vreme do velikog finala.
Marvel je angažovao Alana Tejlora kako bi uneo više “grit” estetike i ozbiljnosti u franšizu, oslanjajući se na njegov rad na Igri prestola. Asgard je prikazan sa više detalja i u mračnijim tonovima, a scene bitaka imaju veći osećaj epskog sukoba nego u prvom delu.
Međutim, režija se suočava s problemom tonalne nedoslednosti – film pokušava da balansira između epske fantastike i Marvelovog prepoznatljivog humora, ali često pada u nesklad. Dok su akcione scene impozantne, humor deluje isforsirano i razvodnjava ozbiljnost priče, naročito u scenama sa Erikom Selvigom (Stelan Skarsgard), koji postaje karikatura.
Scenario potpisuju Kristofer Jost, Kristofer Markus i Stiven Makfili, ali uprkos njihovom iskustvu, priča pati od neujednačenog tempa, generičnog zlikovca i manjka karakterne razrade.
Najveći problem filma je Malekit – iako se u stripovima radi o intrigantnom negativcu, u filmu je sveden na jednodimenzionalnu figuru čija je motivacija nejasna i dosadna. Njegov pomoćnik Algrim/Kurs (Adavale Akinuoje-Agbaje) deluje impresivno u borbi, ali ne dobija dovoljno prostora da se razvije kao lik.
Džejn Foster, iako centralna za zaplet, nema značajnu karakterizaciju van uloge “dame u nevolji”. Njena romansa sa Thorom i dalje je slaba tačka serijala, budući da među glumcima nedostaje hemije.
S druge strane, scenario briljira kada je reč o Lokiju. Tom Hidlston ponovo dominira u svojoj ulozi, a odnos između njega i Thora je najbolji aspekt filma. Lokijeve scene su emotivno najsnažnije i donose jedinu pravu nepredvidivost u priču.
Hemsvort je i dalje odličan u ulozi Thora, kombinujući fizičku impozantnost s harizmom. Ipak, film mu ne daje dovoljno prilike za karakterni razvoj – njegova priča se ponavlja, a njegov konflikt između ljubavi i dužnosti ostaje površinski.
Bez sumnje, Hidlstonov Loki je zvezda filma. Njegov kompleksan karakter, manipulativna priroda i nesigurnost čine ga ubedljivo najzanimljivijim likom. Njegova dinamika sa Thorom donosi emotivnu težinu i neočekivane preokrete, a njegov “smrtni” trenutak jedan je od najjačih u filmu.
Nažalost, uprkos talentu Kristofera Eklstona, Malekit ostaje bezličan zlikovac bez značajne motivacije ili pretnje. Njegov lik pati od lošeg scenarija i manjka dijaloga koji bi ga učinili upečatljivim.
Portman je talentovana glumica, ali film joj ne daje mnogo prostora za delovanje. Njena uloga u priči se svodi na to da bude pasivan nosilac Etera, bez značajne akcije ili doprinosa.
Vizuelno, film je spektakularan. Asgard je prikazan u punom sjaju, a prostorni skokovi između dimenzija u finalnoj borbi dodaju dinamiku. Međutim, tamnija estetika ponekad guši kolorit koji je bio zaštitni znak prvog filma.
Akcione scene su dobro koreografisane, posebno sukobi Thora i Kursa, kao i finalna borba sa Malekitom. Ipak, CGI ponekad deluje generički, a dizajn Mračnih vilenjaka nije upečatljiv.
Brajan Tajler preuzima mesto Patrika Dojla kao kompozitora i donosi masivnu, simfonijsku muziku. Ipak, njegov rad, iako adekvatan, nedostaje prepoznatljiv tematski motiv koji bi film izdvojio.
“Thor: The Dark World” nije loš film, ali ostavlja utisak propuštene prilike. Nedostatak jakog antagoniste, neuravnotežen scenario i neujednačen ton umanjuju njegov potencijal.
Međutim, film se isplati pogledati zbog Lokija, vizuelnog spektakla i par dobro izvedenih akcionih scena.
Iako nije među najboljim Marvelovim filmovima, Thor: The Dark World ostaje značajan deo MCU sage, pre svega zbog razvoja Lokijevog karaktera.