
Indiana Jones i ukleti hram (1984) – filmska recenzija
“Indiana Jones and the Temple of Doom” (1984), drugi film u kultnom serijalu o arheologu-avanturisti Indiani Džounsu, predstavlja ne samo vizuelno spektakularan bioskopski doživljaj, već i tonalno jedinstveno poglavlje u franšizi. U režiji Stivena Spilberga i sa Harisonom Fordom u naslovnoj ulozi, film je poznat po svom mračnijem tonu, egzotičnim lokacijama, neprekidnoj akciji i hrabrom odstupanju od narativnih konvencija prvog dela, “Raiders of the Lost Ark” (1981).
Radnja započinje u Šangaju 1935. godine, gde Indiana Džouns (Harison Ford) pregovara sa kineskim gangsterima u luksuznom noćnom klubu “Oblak sreće”. Posao se ubrzo pretvara u haos, a Indijana, zajedno sa iritantno-šarmantnom pevačicom Vili Skot (Kejt Kepšo) i svojim mladim saputnikom Šortijem (Džonatan Ki Kvan), beži iz grada u avionu koji nesvesno unajmljuje od svojih neprijatelja. Nakon što piloti sabotiraju let, trio se padobranom spušta u srce Indije, gde ih jedno siromašno selo dočekuje sa očajničkim molbama za pomoć – njihova deca su oteta, a svetu Sankara kamen, simbol njihove duhovne snage, ukraden.
Indijana i njegovi saputnici prate trag do Pankot palate, gde otkrivaju mračnu tajnu: sekta Tugija, predvođena zastrašujućim vođom Mola Ramom (Amriš Puri), vrši obrede žrtvovanja, poseduje nestalu decu kao robove i koristi ukradene Sankara kamenje kako bi stekla natprirodnu moć. Indijana biva zarobljen i pod uticajem zlokobnog eliksira postaje marioneta kulta, ali zahvaljujući Šortiju uspeva da se oslobodi kontrole. Ono što sledi jeste spektakularan beg kroz lavirinte podzemnog hrama, uključujući i legendarni jurnjavu rudarskim kolicima, pre nego što konačno dolaze do čuvenog visećeg mosta iznad provalije u finalnoj sceni napetoj do pucanja.
Harison Ford ponovo dokazuje zašto je Indiana Džouns jedan od najvoljenijih filmskih junaka svih vremena. Njegova kombinacija šarma, sarkazma, fizičke spretnosti i moralnog integriteta daje težinu liku koji bi u rukama slabijeg glumca mogao postati puka karikatura.
Džonatan Ki Kvan kao Šorti donosi neophodnu dozu humora i razigrane dinamike sa Indijanom. Njihov odnos mentora i učenika funkcioniše sjajno i dodaje emotivnu dubinu priči.
S druge strane, lik Vili Skot, tumačen od strane Kejt Kepšo, često se kritikuje zbog svoje uloge koja je svedena na vrištanje i prigovaranje, što je izrazito slabiji prikaz ženskog lika u poređenju sa snažnom i sposobnom Marion Rejvenvud iz prvog filma.
Najimpresivniji antagonist filma, Mola Ram, u izvedbi Amriša Purija, odiše zlokobnom harizmom. Njegova pojavljivanja su retka, ali efektna, i scene u kojima izvodi ritualna žrtvovanja ostaju među najjezivijima u Spilbergovoj karijeri.
Stiven Spilberg ovde eksperimentiše sa mnogo mračnijim tonom nego u “Raiders of the Lost Ark”. Film obiluje elementima horora – od scena vađenja srca iz grudi živih ljudi do jezivog ambijenta kulta Tugija. Ovaj tonalni preokret bio je toliko izražen da je direktno doprineo uvođenju nove MPAA kategorije – PG-13, namenjene filmovima previše brutalnim za decu, ali ne sasvim odraslim horor filmovima.
Spilbergova režija je besprekorna, sa briljantnim koreografisanim akcijskim scenama. Veličanstveni vizuelni setovi, od sumornih tamnica do grandioznih svetilišta, doprinose avanturističkom duhu filma. Snimateljski rad Daglasa Slokomba hvata kako egzotične pejzaže, tako i klaustrofobične unutrašnjosti hrama sa impresivnom igrom svetla i senki.
Džon Vilijams ponovo donosi nezaboravan muzički skor. Uz već legendarni “Raiders March”, Temple of Doom nam donosi još nekoliko upečatljivih tema, uključujući zlokobne zvuke povezane sa Mola Ramom i uzbudljive orkestracije tokom jurnjave rudarskim kolicima. Njegova muzika u ovom filmu ima izraženu emotivnu težinu i dodatno pojačava kako napetost, tako i herojske trenutke Indijane Džounsa.
Film je u vreme izlaska naišao na podeljene reakcije, delimično zbog svoje brutalnosti, ali i zbog optužbi za rasizam i stereotipno prikazivanje Indijaca. Pojedine scene, poput one sa bizarno egzotičnom večerom (majmunski mozgovi i zmije u zmijama), kritikovane su zbog neprikladnog humora na račun kulture.
Bez obzira na ove kritike, “Temple of Doom” ostavio je neizbrisiv trag na avanturistički žanr i inspirisao mnoge buduće akciono-fantastične filmove. Njegov uticaj se može videti u franšizama poput “Pirati sa Kariba”, “Mumija” i čak u pojedinim aspektima “Tomb Raidera” i “Uncharteda”.
Iako nije univerzalno voljen kao “Raiders of the Lost Ark” i nije srdačno prihvaćen kao kasniji “Indiana Jones and the Last Crusade” (1989), “Indiana Jones and the Temple of Doom” ostaje ključni deo filmskog nasleđa. Njegova hrabra promena tona, revolucionarna akcija i vizuelno impresivne scene osigurale su mu mesto u istoriji kinematografije.
Sa svim svojim manama – od povremeno dosadnog humora do prikaza ženskog lika koji nije dostojan serijala – film ipak uspeva da ostane jedna od najzabavnijih i najuzbudljivijih avantura u istoriji Holivuda.
Ocena: 8/10