
Povratak u budućnost 2 (1989) – Analiza jednog od najsmelijih nastavaka u istoriji filma
Uvod
„Povratak u budućnost 2“ (Back to the Future Part II) iz 1989. godine nastavak je kultnog naučnofantastičnog filma „Povratak u budućnost“ iz 1985, i jedan od retkih primera u kinematografiji gde nastavak ne samo da uspeva da zadrži kvalitet originala, već i da ga u određenim aspektima nadmaši. Film je režirao Robert Zemekis, a scenario je ponovo napisao Bob Gejl, uz konsultaciju sa Zemekisom.
Zahvaljujući briljantnom spoju avanture, naučne fantastike, komedije i filozofskih implikacija putovanja kroz vreme, ovaj film je postao nezaobilazan klasik i jedan od najinovativnijih nastavaka u istoriji Holivuda.
Sinopsis
Radnja filma počinje tačno tamo gde se prvi deo završava. Doktor Emet Braun (Kristofer Lojd) dolazi po Martija Mekflaja (Majkl Džej Foks) i njegovu devojku Dženifer (Elizabet Šu), kako bi ih poveo u 2015. godinu – budućnost u kojoj njihovi potomci nisu baš najbolje prošli u životu. Cilj im je da spreče Martijevog sina da završi u zatvoru, čime bi izmenili čitav tok porodične sudbine.
Međutim, stvari se komplikuju kada vremeplov „DeLorean“ padne u ruke matorog Bifa Tanena (Tomas F. Vilson), koji koristi priliku da promeni prošlost i stvori distopijsku verziju 1985. godine, gde je on moćan i nemilosrdan milijarder. Kako bi ispravili katastrofalne posledice ove temporalne diverzije, Marti i Dok se vraćaju u 1955. godinu – ali ovaj put iz drugačije perspektive nego u prvom filmu, pokušavajući da povrate ukradeni „Almanah sportskih rezultata“, ključni artefakt koji je omogućio Bifu da se obogati i preokrene sudbinu.
1. Struktura naracije i inovativnost scenarija
Za razliku od prvog filma, koji je imao relativno linearnu naraciju – Marti odlazi u prošlost i pokušava da pronađe način da se vrati u sadašnjost – drugi deo donosi složeniju strukturu sa višestrukim prelascima između vremenskih linija.
Film funkcioniše kao mozaik različitih epoha: prvo vidimo viziju 2015. godine sa letećim automobilima i samovezujućim patikama, zatim alternativnu verziju 1985. godine u kojoj je Bif na vlasti, a potom povratak u poznatu 1955. godinu, ali sa potpuno novim izazovima i perspektivama.
Gejl i Zemekis koriste metapripovedanje na vrhunski način – likovi iz drugog filma se kreću kroz događaje iz prvog dela, ali iz drugačijeg ugla. Ovakav koncept bio je revolucionaran za svoje vreme i pokazuje majstorstvo u građenju koherentnog, ali složenog narativnog toka.
2. Vizija budućnosti – koliko je 2015. godina bila tačna?
Jedan od najupečatljivijih aspekata filma je prikaz budućnosti. Iako danas, iz perspektive 2025. godine, možemo reći da su mnoge prognoze bile previše optimistične, neke od njih su se ipak ostvarile.
Iako film nije predvideo internet, pametne telefone i društvene mreže, njegova vizija budućnosti ostaje jedna od najzabavnijih u filmskoj istoriji.
3. Likovi i glumačke izvedbe
4. Efekti i tehnička izvedba
Za film iz 1989. godine, specijalni efekti su bili revolucionarni. Zahvaljujući ILM (Industrial Light & Magic), film je koristio inovativne tehnike snimanja, uključujući složene scene u kojima isti glumci igraju više verzija svojih likova u istom kadru.
Takođe, film je bio jedan od prvih koji je koristio CGI u kombinaciji sa praktičnim efektima, posebno u scenama letećih automobila i futurističkog Hil Valija.
5. Filozofske i društvene implikacije
„Povratak u budućnost 2“ se bavi ozbiljnim pitanjima poput posledica igranja sa vremenom, etike promene sudbine i moći kapitalizma. Film postavlja pitanje – ako bi neko imao mogućnost da zna budućnost, da li bi to iskoristio na dobar ili loš način?
Bif Tanenova distopijska 1985. godina je direktna kritika pohlepe i zloupotrebe moći, dok Martijeve lekcije o tome kako postupci imaju posledice čine film i edukativnim.
„Povratak u budućnost 2“ nije samo sjajan nastavak, već jedan od najvažnijih filmova u žanru naučne fantastike i pop kulture uopšte. Njegova originalna struktura, tehnička inovativnost i vizionarska ideja o putovanju kroz vreme postavili su standarde za sve buduće filmove ovog tipa.
Iako je treći deo serijala možda bio slabiji, drugi deo ostaje primer kako nastavak može biti jednako kreativan i ambiciozan kao original. Danas, više od tri decenije kasnije, ovaj film se i dalje gleda sa istim oduševljenjem kao i prvog dana – što je dokaz da je pravi klasik nikada ne zastareva.