
Recenzija filma Alien: Romulus (2024) – Povratak korenima strave u svemiru
Fede Álvarez, reditelj koji je dokazao svoju sposobnost da izazove jezu (Don’t Breathe, Evil Dead), vraća nas u svet Aliena sa Romulusom – filmom koji kombinuje klasičnu klaustrofobičnu horor tenziju Ridleya Scottovog originala sa modernim spektaklom, ali ne zaboravlja da srž franšize leži u strahu od nepoznatog. Alien: Romulus nije samo naslednik, već i omaž legendi; to je film koji razume da su H. R. Gigerovi biološki mehanizmi strave i paranoja izolacije ono što je od Aliena napravilo kult. I dok se drži tradicije, Álvarez dodaje dovoljno novih slojeva da opravda postojanje još jednog nastavka u prezasíćenom svetu naučne fantastike.
Radnja i atmosfera: Tama koja dise
Smješten između prvog i drugog filma (kronološki), Romulus prati grupu mladih kolonista koji, tokom rutinske ekspedicije na napušteni svemirski brod u orbiti oko planete Romulus, otkrivaju da su tamo “neki oblici života” preživeli – i da nisu baš gostoljubivi. Álvarez ne trati vrijeme: već u prvih 15 minuta, klaustrofobični hodnici, mehanički šumovi strojeva i jezivi “facehuggeri” vraćaju publiku u onu autentičnu nervozu koja je definisala original. Nema preteranog objašnjavanja mitologije ili metafora – ovde se neprijatelj vidi iz senke, a svaka scena diše nihilističkom napetošću.
Likovi: Žrtve, ne heroji
Glavna snaga filma leži u tome što su likovi obični ljudi – nisu marinci, naučnici ni inženjeri, već radnici i tehničari bez ikakve pripreme za kosmički pakao. Cailee Spaeny (prepoznatljiva iz Civil War) u ulozi Aimee, mlade mehaničarke koja postaje neočekivani lider, nije “Ripley 2.0”, već realna osoba čiji instinkt za preživljavanje se sukobljava sa panikom. David Jonsson (Industry) kao njen skepticni brat Max i Isabela Merced (Madame Web) kao tehničarka Kali dodaju emocionalnu dubinu, ali Álvarez pametno izbegava patetiku – ovo su žrtve u lavirintu čelika, a ne superheroji.
Xenomorf: Kraljica terora
Da li su stvorenja zastrašujuća? Da. Álvarez se klanja praktičnim efektima: Gigerov dizajn je očuvan, ali xenomorfima je dat novi “svetlucavi” ton koji ih čini još bolesnije organskim. Kretanje čudovišta je kombinacija praktičnih marioneta i blago doterane CGI tehnologije – scena u kojoj se “nešto” kreće kroz ventilacione šahtove podsjeća na najbolje momente iz Aliena. Posebno je jezivo što se kamera fokusira na reakcije likova, a ne na samog antagonista, što povećava tenziju.
Rediteljska vizija: Strah od onog što čuješ, a ne vidiš
Álvarez je student show, don’t tell filozofije. Njegove scene akcije su kaotične, ali nikad konfuzne – sekvenca u kojoj likovi bježe kroz laboratorij ispunjen jajima, dok se alarmi sire i svjetla trepere, je remek-delo horor-core koreografije. On takođe koristi tišinu kao oružje: najstrašniji momenti su oni kad se čuje samo dahanje likova i škripanje čelika, a kamera pokazuje prazne hodnike u kojima nešto čeka. Nema preteranih jump scareova – strah je postepen, kao infekcija.
Problemi: Nepotrebne reference i malo originalnosti
Nije sve savršeno. Film ponekad tone u fan-service, posebno u drugom činu kad se pojavljuju elementi koji direktno kopiraju čuvene scene iz Aliena i Aliensa (čak i replike dijaloga). To će obradovati hardcore obožavaoce, ali ostavlja osećaj da je Romulus više “šta bi bilo kad bi bilo” nego potpuno nova priča. Takođe, lik negativca-korporativca (Archie Renaux) je toliko predvidljiv da izgleda kao karikatura iz ranijih filmova.
Zvuk i vizuelni identitet: Ljubavno pismo 80-im
Dok je Scottov original bio hladan i sterilni, a Cameronov nastavak militaristički, Romulus ima grunge estetiku – prljave uniforme, masivne retro kompjutere i svemirske kapsule koje liče na mehaničke rakune. Muzika (koju potpisuje Ben Lovett) kombinuje elektroničke udarce iz 80-ih sa jezivim horor kordovima, ali bez kopiranja teme Jerryja Goldsmitha.
Zaključak: Vrijedna nastavka ili samo još jedan spin-off?
Alien: Romulus nije revolucionaran, ali je ubedljiv dokaz da franšiza još uvek može da izazove jezu. Nije meditativan kao Alien: Covenant niti akciono lud kao Aliens, već balansira između ta dva sveta. Álvarez ne stiže do genijalnosti Scottovog originala, ali je napravio film koji poštuje nasleđe i pruža dovoljno jezivih trenutaka da opravda svoje postojanje. Ako tražite nostalgiju sa modernim efektima i scene koje će vas naterati da držite ruke pred očima – ovo je za vas. Ako tražite dubinu i potpuno novi pravac… Xenomorf će vas ipak proganjati do kraja.
Ocena: 8/10 – Strašniji od većine modernih horora, ali još uvek u senci svog pretka.